U posjetu Mongoliji – zemlji Džingis kana, nomada i prelijepe prirode

U posjetu Mongoliji – zemlji Džingis kana, nomada i prelijepe prirode

Nedavno mi je stigla poruka od Sandre Posvudushe da sa svojim putopisom gostujem na njenom blogu i webu. Rado sam se odazvala pozivu djevojke, koju sam sasvim slučajno upoznala od kada sam se odvažila da počnem s javnom prezentacijom svojih putešestvija, i od tada s njom divno surađivala. Naučio me život, a to je ponekad skupa škola, iako najbolja, da se ponekad treba samo odvažiti i krenuti i da onda Nebo posluži sve kako treba biti.

Pisala sam o tome već  kad sam navodila razloge, zašto sam napisala knjigu Samo za taj osjećaj i parafrizirala tada aktualnu  televizijsku reklamu „nema tu čekanje prilike, prilike stvaraš sam! Moraš se potruditi!“. Ustalom, kažu da sreću ponekad treba izazvati. Ovaj uvod, uvertira je u putopis o Mongoliji – zemlju Džingis kana, nomada i prelijepe prirode.

447Putovanje Mongolijom

U Mongoliju stižemo nakon šest dana vožnje Transsibirskom željeznicom, u vožnji kojoj sam, iako zvuči pretenciozno, pronašla sebe. Ranim jutrom, odmorna i sa žvaka mozgom, lakim kao perce te s velikom znatiželjom, s ostalim suputnicima kročila sam na mongolsko tlo.

Nakon smještaja, ne želimo gubiti vrijeme pa se upućujemo u banku, idemo promijeniti dolare u tugrike – mongolsku nacionalnu valutu. Za 100 dolara dobije se više tisuća tugrika, toliko da ih je problem spremiti u novčanik. Evo, ispada da ne valja ni kada je novčanik pun, dapače, prepun. Očito je takva sudbina nas ne naviklih na pune novčanike. Barem u Mongoliji nije falilo love pa s „prepunim novčanicima“ nastavljamo istraživati  grad velikih kontrasta – Ulan Bator.

535

Glavni grad Mongolije

Ulan Bator je kroz povijest mnogo puta mijenjao ime, prijevod njegova imena danas znači crveni heroj i u njemu živi oko milijun stanovnika.

751

Prvo idemo posjetiti budistički hram Gandan. Na putu prema hramu, prolazimo kroz drugi svijet – prašnjave makadamke ceste, male oronule kućice, djecu koja čuvaju djecu. Slika mongolske djece, mirne i drage, ostat će mi zauvijek u sjećanju. Ulaz u hram plaćamo 5.000 tugrika i ulazimo u svijet budizma – u  totalno  drugačiji svijet. Upoznati i doživjeti nešto novo, ali i velika potreba za istim, razlog je svih mojih putovanja. Shvatila sam da je objektivnost posljedica kretanja i da sam putujući sazrijevala, učila i postajala tolerantnija i bolja osoba i da me ničem sličnom nijedna škola, fakultet, tečaj, posao nisu naučili. Kako kaže mongolska izreka „bolje je jedanput nešto doživjeti i vidjeti, nego tisuću puta samo čuti o tome“.

799

Hram Gandan  je prvotno bio smješten u samom centru grada, no 1838. godine je premješten na sadašnju lokaciju. Prošlost mu je bila burna i tužna. Posebno teško razdoblje za hram bilo je tijekom komunističkog režima kada su redovnici bili ubijani, mučeni ili regrutirani u vojsku. Devastirani hramovi unutar Gandana su Sovjetima služili kao konjušarnice. Nakon molbi redovnika, samostan je ponovno otvoren 1944. godine, ali je bio pod strogom kontrolom socijalističke vlade. No, devedesetih godina je uslijedila demokratska revolucija  nakon koje zemlji općenito, pa i hramu ide sve na bolje. Danas je u hramu oko 900 redovnika.

858

Nakon budističkog iskustva, šetnju nastavljamo do centra grada koji nas samo tri ulice dalje dovodi u totalno novi svijet, dijametralno suprotan, sad polako glamurozan dio grada. Doživljaj grada prekidamo zbog ručka u restoranu, naručujemo pomoću slika iz jelovnika; bit će to prva i jedina hrana koja tijekom boravka u Mongoliji,  neće imati okus ovčetine. Ručak za četvero plaćamo 50.000 tugrika. Što dodati? Osim: ima se, može se! Nastavljamo razgled grada i to na trgu Sukhbaatar  kojim dominira kip istoimenog heroja na konju i kip Džingis Kana na prijestolju. Trg okružuju ultra moderne staklene zgrade i hoteli s luksuznim dućanima poput Luois Vuittona. Malo sam u čudu, ne idu mi iz glave trošne kuće, prašnjava cesta samo tri ulice dalje. Grad je to velikih kontrasta, dojmljiv i nezaboravljiv.

807

U blizini trga je smješten Mongolski nacionalni muzej kojem idemo u posjet, a posjetom kojem smo dobili uvid u jasan prikaz nedavne mongolske prošlosti. Mongolija je u razdoblju od 1920. – 1990. godine bila ovisna o SSSSR-u, poznata kao njegov satelit. Važna godina za Mongoliju je 1921. koju je obilježila revolucija kada je otjerena kineska okupacijska vojska. Revolucija je pokrenula i val povećavanja pismenosti Mongola, tako da ih je danas 96% pismenih, iako je to narod nomada.

[box type=”info” ] Za detaljne informacije o Mongoliju, Lonely Planet Mongolia (Travel Guide) vodič može biti koristan izvor informacija od preporuka: što posjetiti, što vidjeti, gdje odsjesti, što jesti, savjeti, preporuke, izleti koje ne smijete propustiti.  [/box]

Sljedeća godina važna za Mongoliju je 1924. kad je osnovana Narodna Republika Mongolija. Kako su bili pod utjecajem socijalizma,  imali su socijalističko gospodarstvo radi čega je devedesetih godina 96% BDP-a ostvarivano od strane države, dok je primjerice 2005. godine 75% gospodarstva činio privatni sektor.  Val „europskih“ demokratskih promjena devedesetih godina dvadestog stoljeća zahvatio je Mongoliju pa su 1992. godine održani prvi demokratski izbori – danas je Mongolija po svom uređenju  republika.

840

Jedna od glavnih činjenica koja opisuje Mongole je da su narod nomada odnosno 43% njih su nomadi, a ostatak živi u urbanim sredinama. Turistička atrakcija Mongolije su i jurte alias gerovi – šator koji tradicionalno koriste nomadi u stepama, ali su i dio stambene jezgre okolice Ulan Batora. Nakon cjelodnevne šetnje gradom dodatak koje je bio prašina u grlu, vraćamo se u hostel. Radujemo se tuširanju, nakon 6 dana – i to onom u hladnoj vodi –lijepo je kad čovjeka male stvari raduju.

Higijena za vrijeme vožnje Transibirskom željeznicom svedena je na pranje zubi uz pomoć vode iz boce, osvježenje ostatka dijelova tijela uz vlažne maramice i antiseptike. Nakon tuširanja, cimerica i ja liježemo svaka u svoj krevet. Cimerica, moćno, na krevetu broji ostatak tugrika, ne prepušta taj špil  novca još jednom prebrojati.  Smijemo se kad shvatimo, da pričajući i ležeći u krevetu, obje nesvjesno čekamo polazak vlaka jer je zvuk tračnica  i dalje u našim ušima.

U posjetu Džingis Kanu i Terelj nacionalnom parku

Nakon doručka idemo u posjet prirodnim i kulturnim zanimljivostima Mongolije. Jedan od aduta Mongolije zasigurno je nedirnuta priroda. Ne čudi to ako se zna podatak da je riječ o 18. po redu državi na svijetu po veličini u kojoj živi samo 2,7 milijuna stanovnika.

1152

Na svojem proputovanju okolicom idemo u posjet Džingis kanu, nacionalnom heroju, u Centar za posjetitelje koji je izgrađen u njegovu čast na 36 stupova koji predstavljaju sve mongolske kanove. Centar krije brojne zanimljive znamenitosti mongolske prošlosti, te je za sitne novce moguće iznajmiti i kanove oprave pa barem na kratko biti mongolski kan. Posebno zanimljiv dio Centra je vrh kojeg krasi 40 metarski kip Džingis Kana, težak 250 tona i saliven u čeliku. Moguće se popeti na vrh, konkretnije u utrobu konja,  odakle s jedne strane puca pogled na kanov portret, a s druge strane na okolicu centra. Pogled oči u oči  s Džingis kanom na četrdeset metara visine ne propuštamo. U skoroj budućnosti se planira u okolici centra napraviti kamp sa 200 gerova, a koji bi se koristio u turističke svrhe.

1152

Uz usputne stanice bliže smo i našem cilju, nacionalnom parku Gorkhi Terelj, koji osim prirodnih ljepota krije i jednu zanimljivu stijenu Turtle rock koja svojim oblikom neopisivo kako joj sam i naziv kaže podsjeća na kornjaču.  Nakon  ručka kojim opet dominira miris i okus ovčetine, čeka nas svemirsko jahačko iskustvo. Na inače opuštenim licima, nakon postrojavanja egele konja, kod većine nas je zavladao strah.

1200

Posebno je iskustvo bilo jahati na mongolskim konjima. Spominjem baš atribut mongolski konji jer je riječ o konjima s izrazito kratkim nogama. Upravo u Mongoliji, usred ničega po prvi put jašem konja i prisutan je  veliki strah za goli život. Bezrazložan strah, kasnije ću shvatiti gledajući fotke, jer bi i eventualnim padom završila dobro, sigurna sam, samo sam trebala ispružiti noge i bila bih na zemlji. Penjemo se na konje, svatko na svog, strah je i dalje sveprisutan suputnik, jašemo, a vodiči ispred nas reguliraju smjer konja  konopom – ima ih starosti od pet do 55 godina. Moja vodičica je desetogodišnja djevojčica, što nije za pohvaliti, ali strah je često u životu  bezrazložan, pa mi i tako malo dijete predstavlja sigurnost u mom jahačkom iskustvu. Po zavšetku jahanja ću je turistički nagraditi novcem i nikad je ljudski neću zaboraviti.

1215

Puni dojmova i s jahačkim iskustvom na leđima, prepričavamo doživljaje na putu prema hostelu, gdje nas čeka večera – koji okus je bolognese tjestenina imala suvišno je i spominjati. Nakon večere idemo na aerodrom, odakle  letimo za Peking – glavni grad najmnogoljudnije zemlje na svijetu. A ja sam na ovom putovanju u svom životu potvrdila onu Seljanovu izreku Putovanje je kao opijum – hašiš. Tko ga jednom okusi, ne može mu se više nikada oteti. Ono mu se zavuče u nerve, prožme ga svega i postane sastavni dio njega samoga, s njim organski povezano. Odreći ga se značilo bi isto što i odreći se svoje ruke, noge ili ma kog drugog dijela tijela.

Moju knjigu Samo za taj osjećaj možete naručiti na mail ibacelic@gmail, a možete me čitati i na blogu Only for this feeling, kao i na stranici Putoholičara u rubrici Putešestvije by Ivona.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedintumblrmail


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *