Subotnje trekanje

Subotnje trekanje

Moj Costa je danas zapičio na Medvednicu ne bi li pronašao subotnje kontrole, a mene je eto potaknuo da ispričam još jednu svoju trekersku avanturu.

Subotom ujutro imamo treninge u sklopu Zagrebačke treking škole. Takve treninge nipošto ne želim propustiti, ali ova subota ujutro… Uf! Prije nego je sat zazvonio vani su blicale munje i pucali gromovi. Onako u polu-snu, mislim si kako moraš biti lud čovjek kako bi po takvom vremenu bauljao šumom. Zapravo, sada mi se čini da je to bio više izgovor da se okrenem na drugu stranu, umotam jače u dekicu i nastavim spavati.

8 sati. Vani se već razdanilo, a i plavo nebo se ukazalo. U tom trenutku više nisam imala izgovora da i ovu subotu ne provedem na brdu. Kako sam večer prije obavila sve pripreme za trening – isprintala kartu, detaljno proučila kontrole, označila željenu rutu, pripremila ruksak, stvari – baš sve, odlučila sam otiću u šumu – sama. Nije mi to prvi put da ko crvenkapica šećem označenim i divljim putevima – ma tko se boji vuka još! Uglavnom, kavica i tako to i oko 9:20h sjedila sam u autu i vozila se prema Šestinama. Ekipica iz škole već je u 9h krenula u potragu za kontrolama pa i nisam očekivala da ću nekoga sresti putem.

9:45h – pinklec na rame, kompas oko vrata, karta u ruke i put pod noge. Odmah sam si zacrtala da na jednu kontrolu neću ići jer sam bila uvjerena da će me ona samo odvratiti od vrha pa rekoh – može i jedna manje, samo da se hoda. Do prve kontrole sam nadobudno opalila hodati preko brane prateći HPD-ov put tamo negdje do Brebaka. Moram priznati da sam se malo izvrtila jer sam imala ideju kratiti, ali kako sam bila sama nisam baš htjela riskirati neku ludu nizbrdicu u gustoj šumi pa sam odlučila gađati neki nemarkirani put koji me, istina, doveo do pravog mjesta, ali ne i do kontrole. Lunjam ja po zaraslom putu, nađem i neku odvaljenu stijenu, ali zlu ne trebalo odlučila sam naći još neku “znamenitost” u šumi po kojoj ću se ravnati – i bez problema dođem do livade i odrona i gađam nazad prema kontroli. Nema. Kako ne!? Zujim, gledam – ma mora biti u ruševini, ali kakvoj ruševini?! Smjele glave da bezveze ne gubim vrijeme, uvjeravam sebe da sam ziher na dobrom mjestu, no očito su makli kontrolu (jer ziher sam na dobrom mjestu).

Ma, pičim ja na drugu kontrolu – tko ga šiša – bitno da se hoda. Ovim putevima još nisam kročila pa mi je svaka uzbrdica, a osobito uspon na Brebak s jugoistočne strane bio izazov. Nije mi bilo dosta. Sandra, danas penješ svako brdo koje vidiš! I tako se ipak odlučih pratiti put drito preko vrha (jer onaj lakši, položeniji, danas nije bio za mene). Spustim se s Brebaka, napiknem na HPD popreko kako sam i planirala, odbrojim zavoje, potoke, izvore i tražim greben. I ovdje sam se odlučila prvo na penjanje, a onda istim putem dolje. Dok razvaljujem greben (jer nemreš ga fulati, ako znaš gdje si), pomažu mi pomalo i svježi tragovi sigurno mojih kolega. Čak mi se učinilo da mi i nisu tako daleko (iako sam gotovo sat vremena kasnije krenula). Popričam putem s daždevnjakom koji nije bio raspoložen za fotkanje – vjerojatno ni on ne voli subotnje jutro 🙂 Kontrola je tu! Bravo ja!

sljeme1
Ide on svojim putem…

Nastavljam hrabro dalje, sada već ponosna kako sam sama pronašla pravi put preko brojnih raskršća i čak pomalo i potrčim kako bi što prije došla na put za Kraljičin zdenac. Ovo je bilo lako – ovuda sam već išla i znala sam za kraticu prema Medvedgradu. Vidim tragovi su još svježi – i drugi su napikli na put do kojeg se doslovce moralo četveronoške popesti. Juhuhu, još malo i treća je tu!

Pratim put Medvedgrada, ali vidim bit će zeznuto jer do kontrole zapravo i nema puta već ga treba napiknuti negdje u šumi. Nađem zaboravljenu stazicu podno Medvedgrada i znam da u jednom trenutku trebam prema gore. I zapičih. Nisam ni napravila stotinjak metara kada začuh glasove u šumi: “Netko je dolje?” Viknuh ja: “A tko je gore?” I skužio me moj rođo Tomislav odmah. (Čini mi se da sam dobro namirisala one svježe tragove 🙂 ) I eto ekipice. Njih četvero odlučilo je samostalno tragati pa sam im se tako nekako i ja zakačila – bit će lakše naći kontrolu. Oni su već obišli većinu stijena, ali jednostavno nismo bili na dobrom mjestu.

Ovdje im još nisam bila u planu, ali za petama 🙂

Ima jedna mudra koje se volim držati – kad nisi siguran di si ili kamo trebaš ići, vrati se na ono prethodno mjesto na kojem si bio siguran da trebaš biti. I vratim se ja na onaj svoj puteljak i odlučih ga ovog puta pratiti do kraja – i dođem do kraja, i dođem do nekakvog šumskog odrona i sada drito prema gore. Kako sam samo pogodila – eto gore moje ekipe koja je u međuvremenu našla i tu kontrolu. Grebem po zemlji, držim se za korijenje, kamenje klizi pod nogama – sve su to gušti trekinga.

To je to – KT3 je tu, sad mogu pičiti prema vrhu. I ekipica (Mirna, Kreativka, Kutija, Ivan i Snow) se odlučje preskočiti četvorku i zapičiti prema vrhu. Zakon! Sad tek ne mogu cmizdriti kak mi je teško. Put nas vodi do PD Grafičara – ja mudro predlažem lakši put iako znam da postoje neki drugi puteljci, ali na njima se možemo samo “zaklati” (jednom ću i to objasniti). Dakle – bolje biraj duže i lakše, nego kraće, a teže, osobito ako imate još do cilja (to je barem moja vizija).

Na Grafičaru – gle iznenađenja! Domagoj i ostatak grupe taman se vraćaju s pete kontrole i šute ko zaliveni. Al, ne znaju oni da mi znamo kamo idemo i da ne trebamo pomoć. Domagoj viče: “Nemojte im govoriti, imaju oni orijentacisticu!” “Koga? Mene?” – pitam ja. Uh, daleko sam ja od toga.

Samo da znate – nikada nisam bila na tečaju orijentacije, nitko me nije učio čitati kartu, služiti se kompasom, snalaziti se u šumi, prirodi. Bila sam doduše ove godine na dva predavanja o snalaženju u prirodu (jednom što smo nedavno imali u sklopu naše školice i druge kod HGSS), ali tamo sam samo potvrdila ono što sam već znala. To ne znači da se nikad nisam gubila, naime moraš se koji put izgubiti da naučiš kako ćeš idući put birati put. Mislim da jednostavno imam dobar kompas u glavi (kad već nemam u nogama).

Kraj je bio sladak – zaliven jednim radlerom i pogledom na Zagorje – di ćeš bolje!

Kad imaš uz sebe tak veselu ekipu, niti jedan uspon nije ti težak, ni kilometar previše ti ne smeta, a kad znaš da si odradio trening, popeo se na vrh, uživao spuštajući se dolje, onda je zasluženi san još ljepši. Nakon više od pet sati hodanja gore i dolje, zaista mogu reći da mi je drago što je grmilo i sijevalo, što mi se nije dalo ustati i što sam u konačnici otišla u šumu – sama, jer inače ne bi to bila jednaka avantura.

I sad, tko će dočekati iduću subotu? Već vidim da me čekaju novi neistraženi putevi…

p.s. Ovih dana zakinuta sam za čudo tehnologije zvano mobitel pa ste utoliko uskraćeni za moje fotkice. Šeram fotkice svojih kolega iz školice.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedintumblrmail


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *