Slovenija: Soča Outdoor Festival

Slovenija: Soča Outdoor Festival

Iako smo Costa i ja dugo konteplirali o odlasku na Soču, kada je Tamara spomenula da bi upravo tamo mogli na utrku, Costa je na prvu skočio. Odluka je pala – idemo na Soča Outdoor Festival.

Soča Outdoor Festival zapravo je vikend događanje u Tolminu na Soči (i Tolminki) u Sloveniji. Uz trail utrku u nekoliko dužinskih kategorija, nedjelja je rezervirana za MTB event. Iako je subota navečer bila rezervirana za party i koncerte, nekako me jedino ovaj dio eventa nije očarao. Taj vikend je bilo osigurano i besplatno kampiranje.

Vožnja od Logateca prema Tolminu

Uglavnom, trkački event zbog kojeg smo išli je trail utrka s dužinama od 10, 15, 25 i 45km. Iako sam pikirala desetku, ego mi je nekako govorio “10 možeš i prehodati”. A kada je Costa dodao “imaš samo 400m visinske”, prilikom prijave činilo mi se sasvim opravdanim da prijavim 15-icu i uživam u prirodi. Eto, nek bude 15 pa ćemo vidjeti gdje ćemo skupiti tih 400 metara /nv.

Tolmin

Iako je plan bio krenuti u petak jer od Zagreba do Tolmina ima nekih 240 km, što se kroz Sloveniju i zavojitu cestu i prilično lošu cestu od Logateca preko Idrije do Tolmina, pretvori u nekih 3 i kusur sata vožnje, krenuli smo u subotu. Da stvari bude bolje, samo tjedan dana prije utrke prognoza je bila loša. Onak, stvarno loša. Kiša cijeli tjedan, armagedon tijekom vikenda. Uživanje u Soči tada se činilo kao utopija. No, kako je tjedan odmicao, tako su i oblaci bježali te je kiša prognozirana tek za petak navečer. Naravno iako je prognoza izgledala bolje, stvarno me oduševljavala mogućnost da dođem uvečer u Soču i po mraku i kiši dižem šator. Ma di ćeš veće romantike!

Idrijica

No, ni to se nije dogodilo. Costa i ja baš i nismo bili fiksni u planovima pa samo od mogućnosti da krenemo u petak do 16h, 18h, 20h… na kraju ipak odlučili krenuti ujutro do 5h i tempirati dolazak na sam start utrke. I unatoč tome što smo planirali ići solo, Mariu se posrećilo pa smo ga u jutarnji satima ubacili na stražnje sjedište. Uz njega i naše stvari, ne bi stala ni Laura Gotti (guglajte, bit će vam jasno).

Ah, ta Slovenija!

Dio ekipe koji je ipak uspio stići dan prije utrke (Tamara, Ivan, Pavle), uspješno su podigli šator tik prije kiše. Mi smo odspavali koliko smo uspjeli, Mario je bacio beauty sleep tijekom vožnje, dok smo Costa i ja uživali u slovenskim pejzažima. Slovenija nije velika država, sve dok se ne kreneš voziti kroz nju.

Start utrke

Trail utrka u Tolminu

Šeretski smo stigli u Tolmin. Pet minuta do zatvaranja prijava iliti pola sata prije starta. S obzirom da je sve bilo bez priprema, uopće nisam imala očekivanja, osim da putem slikam što god mi se bude svidjelo.

Već dok smo pristizali u dolinu Soče, pogled prema gore vukla su mi okolna brda. Briga oko onih 400m/nv i gdje ću ih skupiti, nestala je u trenu. Upitno je bilo samo hoću li doći do te najviše točke. Ne mogu ne spomenuti i jednu staru tvrđavu. Odmah mi je prošlo kroz glavu kako bih se voljela popesti gore, ali da sigurno nećemo imati vremena jer smo prekratko u Tolminu. Ipak, kako sam kasnije saznala – vrh se zove Kozlov rob i gore su ostaci zidina dvorca/utvrde Tolmin. Vrh je na 426 m/nv. Dakako, to je bio jedan jedini vrh koji smo na trailu dužine 15 km uspjeli i usvojiti. Da, želje se ostvaruju!

Kozlov rog – utvrda Tolmin

Utrka je krenula. Ja sigurno na začelju držim svoj tempo. Vadim mobitel već nakon 1,5 km jer ne mogu samo tako proći kraj Soče. Prva okrepa bila je već nakon 3 km, a ostale su se redale baš tako. To se zove dobro organizirani trail – odlično označena i birana staza i okrepe više nego dovoljne. Osim Soče, penjanja na utvrdu, dio traila vodio je kroz Nacionalni park Triglav – točnije kroz Tolminska korita. Kanjon rijeke Tolminke toliko je bio čaroban da zaista, ali zaista, kako samo protrčati tuda, a ne uživati u pogledu, fotkanju, snimanju ili makar smočiti ruke! Staza je bila prekrasna, uglavnom ravna s jedinim dužim usponom, i sve u potpunosti trčljivo. Slovenci su inače ludi. Oni su kroz tu prekrasnu prirodu samo projurili. Prvi na 15 km stigao je već za 1:02h !

Zanimljivo je da su na utrci od 25km prve u cilj došle žene (2:04:45h). Njih dvije i to čak 10 minuta prije prvog frajera!

Uglavnom, najzabavnije dio utrke je definitivno bio ulazak u cilj. Mogli ste birati suhu verziju, 400 metara dužu preko mostića ili onu mokru kroz rijeku Tolminku (na samom ušću Soče). Ah, gle, meni su rekli da su svi išli kroz rijeku pa neću ja biti prva koja nije prošla! Tek kada sam se odvažila za ovaj pothvat, kroz glavu mi je prošlo koliko sam zapravo zimogrozna te da ni u more ne ulazim, ako nije barem 24ºC. Uzdala sam se uz navalu adrenalina i da ću više razmišljati o tome da me struja ne odnese, nego koliko je hladno. A bilo je hladno! Nekih 10ºC. Noge su mi se odsjekle. Istog trena svi mišići su se opustili, ni tetiva me više nije boljela, a sve ostalo se STISNULO. Ali gle! Uspjela sam! Nit me grč uhvatio, nit me struja odnijela, nit su me morala izvlačiti i bacati štrik kao nekima. Ušla sam u cilj, ponosna što sam nakon dugo vremena uopće odlučila sudjelovati u nekoj službenoj utrci! Wow! I can still do it!

Moj famozni izlazak iz Tolminke (Photo by: Soca Outdoor Festival/Prijavim.se)

Ovom mom velebnom pothvatu, nažalost nitko od ekipe nije svjedočio, ali eto, imam bar jednu fotku da sam zaista iz vode i izašla 🙂

Ostatak dana smo čilali. Barem ja jesam. Sunce je pržilo, Soča je bila previše hladna za kupanje pa smo na kraju ipak zavirili u šator. Pronašli smo mi i kavu u gradu, i nebesko plavo piće od maline, i Hofer u kojem smo se opskrbili namirnicama za večeru i doručak… Kao što rekoh na početku, večernji tulum je ostao na večeri. Nije se baš nešto skupilo ljudi, a čini mi se da ni mi nismo baš bili za neki tulum.

Naš kamp

Idrijska avantura

Ujutro, neki prije, neki kasnije, spremili smo šatore i zapičili za Idriju. Još putem prema Tolminu surfala sam kako bi saznala ponešto o Sloveniji i o mjestima kroz koja prolazimo. Upravo tako saznala sam da je Idrija na UNESCO listi svjetske baštine. Glavni razlog je rudarska ostavština. Naime u Idriji se nalazi drugi najveći rudnik žive u svijetu. Iskapanje se danas više ne radi, ali zato vam je moguć turistički ulazak u rudnik. Svakako bih preporučila ovu avanturu. Ako ste u prolazu, zavirite u Antonijev rov. Tura traje 1,5 sat i košta 10 eur. Prije početka ture kroz sam rudnik, gleda se filmić o povijesti rudnika, a onda dobivate rudarsku odjeću i uz vodiča se spuštate u tunele (hodate oko 1200m). Totalno cool!

 

Inače, rudnik je toliko velik da se proteže ispod cijelog grada!

I još nešto. Idrija je poznati pod svom lokalnom specijalitetu  “idrijski žlikrofi”. Ima svega nekoliko restorana u okolici, ali to ne znači da ne možete zastati i napraviti pauzu.

Inače, baš taj vikend, 1. srpnja, u Belfastu su hrvatske reprezentativke ultrašice bile na prvenstvu na 24-sata. Dok su Veronika, Antonija (srušila tada hrvatski rekord na 24-sata!) i Paula, svaka istrčale preko 200 km u 24 sata, hrvatski predstavnici na Soča Outdoor festival – nas 10, ukupno je istrčalo 200km s ukupnim vremenom od 24 h 🙂

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedintumblrmail


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *