Savski polumaraton – godinu dana poslije…

Savski polumaraton – godinu dana poslije…

Nataša Namćorasta moja je trkačka kolegica. Sjećam se kada smo odvaljivale zimsku bazu prije godinu dana i zajedno skupljale kilometre. Nataša je bila uporna, a s obzirom kako sada trči, mogu joj samo skinuti kapu. Za par dana trčat će Savski Hendrix polumaraton – drugi put. Kako je to izgledalo prije godinu dana pročitajte u njezinim retcima…

Autor: Nataša Namćorasta D.

…Ovu subotu, 4. travnja 2015. na Savskom nasipu, održat će se Savski Hendrix polumaraton.
Dobro, i kaj s tim? Generalno ništa, ali u mom mikro svijetu puno. Naime, prije godinu dana, točnije 6. 4. 2014., upravo na tom istom Savskom nasipu otrčala sam svoj prvi polumaraton. Kaj je, je, prvi je prvi, pa je i meni poseban.
Od tad sam otrčala još četiri i na jednom sam odustala, ali ovaj ću pamtiti zauvijek.

Bila sam toliko uzbuđena na startu da nisam dobro stisnula tipku na garminu, pa sam u mjerenju vlastitog vremena i kilometara bila u zaostatku cijeli kilometar. Nije da je bitno, ali meni je bilo. Onda sam se priljučila nešto bržim, iskusnijim trkačima, (Sonja, Saša i Hano), a oni razvezali priču: “ja sam pao, fizički pao, na ovom i na onom polumaratonu, pukao sam na 15 kilometru…” Čujte, ljudi, meni je ovo prvi polumaraton… Prvi, ti si hrabra, prvi pa Savski… i tako negdje do Jankomirskog mosta, sve neke poticajne priče…

Počela sam posustajat, jer su mi ipak bili prebrzi, ali nije to bila moja jedina muka. Pao mi je jako šećer, a nisam imala ništa slatko uz sebe i tako sam se vukla, uz standardne misli: trči, samo nemoj stati, jer ak’ staneš nećeš moći dalje… Mislila sam si, da možda pitam nekoga s pesom da mi da neki pseći kolačić, ili bilo kaj samo da se malo zasladim. Na zadnjoj okrepi prije cilja neki dobri vilenjak s flašom za vodu mi je rekao da moram sad tu vodu cuclat do Arene i spasio me…

Na kraju, sam stigla do kraja, za nasip i moje prve polumaratonske muke, sa super vremenom od 2:13:29. Nije bilo fanfara kad sam utrčavala u cilj, moji su navijači gledali dron koji je snimao utrku, ali je moj mlađi sin ipak sa mnom trčao kakvih 50 metara prije cilja. Stigla sam do kraja i bila najsretnije stvorenje na svijetu. Nikada, ali baš nikada se nisam tako osjećala. Nemam fotku s cilja. Onu, znate, kad pretrčavate ciljnu liniju, dižete ruke u zrak i izgledate, kao da ste pokakali u gaće, a zapravo ste najsretniji na svijetu. Barem ja tako izgledam. Prvu takvu fotku, na kojoj imam upravo gore opisani izgled, dobila sam na polumaratonu na kojem sam istrčala svoje najgore vrijeme. Nebeska pravda valjda. 🙂

ak sljeme
6. Savski polumaraton * Fotka by AK Sljeme

 

Nakon prvog polumaratona nisam mogla dobro hodati kakva dva tjedna, stube su mi bile pravi izazov, nisam znala jel’ mi je gore uz ili niz stube… Ali to je bilo prije godinu dana.

A danas? Godinu dana nakon prvog? Još uvijek nisam otrčala ni jedan polumaraton za manje od 2 sata. Sve dok to ne napravim za mene nema maratona. Nedavno sam trčala 2:01:18, tako blizu, a tako daleko. I nakon trka mogu sasvim pristojno i uz i niz stube.

I kaj još reći?
U ovih godinu dana nisam postala nitko drugi, nisam doživjela prosvjetljenja, samo dva, tri, sporadična na 15 km, pa onda negdje na 17., a jedna mi je trka sva bila u nebeskom svjetlu patnje i nemoći :),  ali sam postala bolja ja.

Pročitala sam silne blogove, hvalospjeve trenerima nakon odličnih rezultata na polumaratonima i maratonima, kilometre slova o tome kako su do fantastičnih rezultata dolazili slabo ili nikako trenirajući, ali s druge strane i trenirajući toliko da se pitam kad su uopće spavali… I znate kaj sam naučila, da je sve to bez veze.

Ako treniraš, imaš rezultate. Ako trčiš brze treninge, moje omražene fartleke i dionice, imaš više izgleda biti bolji i brži i oporaviti se u trci kad ti zbog navale adrenalina, uzbuđenja, treme, želje da budeš što bolji, puls na početku trke dosegne 188 bpm… jer tijelo sve pamti sve, pa i oporavak nakon fartleka koji ti je bio malo prebrz.

Naučila sam da se ljetni hedonizam plaća katastrofalnim rezultatom i da su mi sunce i vrućina najveći neprijatelji, ali i da se trčanje po suncu trenira, jednako kao i sve ostalo. Naučila sam da 15 kilometara i nije tako daleko, ali da je jedna minuta strašno velika i nedostižna.

U posljednjih godinu dana naučila sam i da su trkači, čudo od ljudi, uvijek spremni razgovarati o bolnim nogama i crnim noktima, o hrani i piću, o kilometrima utrka i trenucima pucanja. Naučila sam da su svi prekrasni i da se vesele s tobom na postignutom rezultatu i kad imaš rezultat koji je njima smiješno spor. I da se uvijek jako dobro zabavljaju.

U ovih godinu dana izgubila sam štogod noktiju na nogama, ponešto kila, iako još uvijek ne dovoljno, doživjela uspjehe i neuspjehe, plakala od tuge i cerila se od sreće. Dotrčala do PB-a, i istodobno bila presretna i plakala od razočaranja jer me je 1 minuta i 20 sekundi dijelilo od tako željenog rezultata.

Još uvijek nisam maratonka, ali bit ću. Izvući ću i ja svoj sretni startni broj i istrčat ću tih željenih 1:59:59 ili malo manje na polumaratonu i nakon toga upisat ću se u svjetsku elitu maratonaca. Uskoro. A onda ću trčat ultra maraton Zagreb – Čazma.

Ali prvo ću trčat u subotu Savski Hendrix polumaraton. I nakon tog ću popit pivo. I bit ću sretna.

A ovako je to bilo prije godinu dana.

[box type=”info” align=”alignleft” ]Za one koji se žele prijaviti na Savski Hendrix polumaraton imamo i posljednje informaticije da su moguće naknadne prijave. Gdje, kako i kada saznajte na linku 7. SAVSKI POLUMARATON [/box]

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedintumblrmail


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *