Nova trekerska sezona u Zagrebačkoj treking školi

Nova trekerska sezona u Zagrebačkoj treking školi

Da ljeto baš i nije moja sezona za trčanje, to sam već znala, ali da volim pohoditi šumske puteve to znam već neko vrijeme. Da mogu trčati, saznala sam prije nekoliko godina i otada skupljam kilometre, a od ove sezone to činim u Zagrebačkoj treking školi.

Opet neka škola trčanja, reći će neki. Istina je, otvaraju se samo tako, ali ova školica ima već nekoliko sezona iza sebe i vode je respektabilni trkači s mnoštvo utrka u nogama. Iako sam i dalje srcem i dušom vezana za svoje Bruksovce (odnedavno su se rebrendali u Salomon Running Team), nekako mi je šuma začarala srce pa sam treninge na nasipu odlučila zamijeniti Maksimirom i Medvednicom.

medvednica sljeme
Pogled na Medvedgrad

Moja treking avantura traje nekoliko godina, a Zagrebačka treking škola samo mi je poticaj da budem redovita u trčanju – trčanju po prirodi, šumskim stazama i novim terenima. Nisam brza, vjerojatno nikada neću ni biti, ali uporna – o da! I kada me vidite na brdu, rukama naslonjenim na bokove, dok mi se znoj cijedi niz čelo, neka vas to ne zavara. Osmijeh nikada neću skinuti, neću ni odustati – možda ću doći zadnja, ali do cilja ću sigurno doći.

Tako je nekako izgledao i treking trening ovaj vikend. Okupljanje u 9 h kod Tunela, podjela po grupama i šibamo uzbrdo. Iako sam se dvoumila u koju grupu otići, nekako radije biram treking od početka do kraja nego da kratim trening. Nisam požalila, bez obzira na uzbrdicu koja nas je čekala nekih tri kilometra prije kraja rute.

Kartu sam to jutro isprintala, bacila pogled na kontrole, složila rutu u glavi i skup s ekipom zapalila u brdo. Do prve kontrole nam je bio gušt, pa čak do druge smo se malo pomučili, treću smo ganjali nizbrdo (trekerski – popreko kroz šumu), ali nas je do posljednje vodila takva uzbrdica da od straha nisam dizala pogled prema gore. Samo bih zastala bacila pogled iza sebe i s oduševljenjem uzdahnula “Vidiš što si do sada prošla!”. Iako smo kao grupa bili prilično slične konde, na uzbrdici smo nas par ipak zaostali, ALI nismo odustali! Tina, maratonka i trekerica, koja se nakon dugo vremena ponovo vraća treninzima hopsala je na začelju skup sa mnom. I iako zadnje, bar smo bile sigurne da se u šumi nikada ne bi izgubile. Sva sreća pa je Domagoj imao srca da nas sačeka na kraju uspona, a do cilja smo došli svi zajedno. Da je uzbrdica bila teška, potvrdio mi je i moj Costa koji je u jačoj grupi s Krajcarom trčkarao od kontrole do kontrole, a na istoj uzbrdici ni njima nije bilo lako.

treking na Medvednici
Treking po Medvednici – ekipa u trećoj grup

Rezultat treninga je odličnih 11 km i gotovo 2,5 h šetnje šumom. Začudo, gdje smo se sve provlačili i kroz kakvu travurinu doslovce plivali, niti jedan krpelj nije se odlučio počastiti mojom slatkom krvi. Ipak, moj najslađi dio treninga zbog koje se i penjem uzbrdo, je trčanje nizbrdo. Tako smo nakon hladnog radlera koji mi je sjeo ko budali šamar, Costa i ja zapičili nizbrdo po Leusteku i dodali još 6 i kusur kilometara subotnjem treningu. Nema ljepšteg nego pustiti nogu nizbrdo. Iako nisam ni blizu forme koju sam imala prije godinu dana, prilično se dobro osjećam poslije treninga i brzo se oporavljam.

medvedgrad-sljeme3
Zasluženi radler na cilju (Tina desno, ja lijevo)

U prilog mi svakako ide i aktivan prethodni tjedan koji je obuhvatio i avanturu na Naturel Zrmanja Trailu, treking po otoku Murter, trčanje po poljskim putevima Ravnih kotara i kratak uspon na Mačkov kamen. Ako je pitanje – otkud to sve, gdje i kako, priča slijedi u nekom sljedećem postu.

Do tada – pustite koju kap znoja jer sav trud će se isplatiti!

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedintumblrmail


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *