Moja je kuća putujuća iliti kamperom na more

Moja je kuća putujuća iliti kamperom na more

„Ljudi moji, pa je li to moguće?“- kako bi rekao naš pokojni Mladen Delić. Je li moguće da netko bude toliko slobodan kada putuje. Upravo smo saznali da jest. Naime prošlih tjedan dana smo Sandra i ja proputovali Liku i Zadar s Hymer kamperom.

Tjedan dana prije godišnjeg ekipa na poslu me satrala s pitanjima kamo idete na godišnji i jeste planirali koje putovanje. A ja nisam imao nikakav smisleni odgovor. Imao sam samo želju da odem na godišnji jer sam bio preiscrpljen zbog svega što se događalo ove i krajem prošle godine. I onda slušajući svoj unutarnji impuls konačno skupih hrabrosti obratiti se Lotos-Hymer firmi koja kod nas iznajmljuje te famozne kampere.

 

Već duži niz godina imao sam želju putovati s njima, ali nikako da nađem vremena i financija za takvo putovanje. I tako u petak zadnji dan prije odlaska na godišnjeg, pošaljem upit njima znajući da je špica sezone i da možda neće biti slobodnog kampera, ali barem sam ih kontaktirao. A kad ono gospođa Mira se javlja i dogovaramo se odmah za ponedjeljak i u sekundi se dogovorimo. Krećemo u četvrtak. Ne moram vam opisati sreću i zadovoljstvo da se jedan od mojih velikih snova konačno ostvaruje. Samo je trebalo dočekati taj četvrtak.

I tako dođe taj četvrtak i mi ujutro u 9 sati preuzimamo kamper. Kamper je Hymer Carado A 461.

Novi dom na četiri kotača

Kamper je Fiatova šasija. Ima sve što ti treba, pa čak i više od toga. Prije preuzimanja standardna procedudra gdje nam ljubazni Matija sve objašnjava. Kako se upravlja frižiderom, gdje stoje plinske boce, kako se toči voda, ispražnjava kemijski WC, slažu bicikli na nosač… Naravno da od uzbuđenja nisam sve zapamtio. Zvao sam ga tijekom putovanja da mi ponovi neke stvari.

Prva igračka koja nam je zapela za oko su električne stepenice na ulaznim vratima. Stisneš gumb i otvore se. Stisneš gumb i zatvore se. Uhhhh… bili smo oduševljeni kao mala djeca. U tom trenutku da su nam samo te stepenice dali, brijem da bi se cijeli dan s njima zaigrali.
I tako sve potpisali, platili, rukovali se i dobili ključeve. I onda samo treba početi voziti to čudo od kampera. Držim se ja frajerski. Ipak sam polagao vozački na kamionu, u vojsci sam se navozio kamiona i na građevini kada sam radio, ali tomu je prošlo poprilično vremena. Nećemo sada otkrivati tajnu koliko vremena. Strah u meni otkrivaju jedino moje buljave oči. Kiki Šivak najbolje zna kako izgledam kada se izbeljim.

 

Kako je lako voziti kamper

Sandra ode do našeg auta, a ja frajerski sjedam za volan. Palim mašinu. Gledam u retrovizore i u meni se budi strahopoštovanje i pitanje hoću li ja to moći. Gledam mjenjač i vidim, aha tu je prva brzina. Prebacim u prvu i polagano krećem. I od toga trenutka sve brije u glavi nestanu i ostane osjećaj sreće i zadovoljstva kojeg sam zadržao cijelim putem, svaki puta kada sam sjeo za volan i kada sam imao priliku voziti to čudo.

Kod mosta na Tounjčici

Ne mogu vam opisati koliko je jednostavno voziti kamper. Sjediš na povišenom mjestu, volan udoban, retrovizori veliki, motor vuče jače od moje Toyote. Čisti gušt. I tako je započelo krstarenje Hrvatskom – testnom vožnjom od Španskog do Jakshe. Sparkiram se kod zgrade u rikija bez problema. Izađem iz kampera, gledam ga i ne vjerujem. Napokon krećemo na put.

S obzirom da sam bio uzbuđen kao malo dijete u dućanu slatkišima, trebalo je malo odmoriti i spustiti doživljaj. I prije nego smo krenuli polako smo počeli uzimati stvari iz stana. U jednom trenutku nisam znao selimo li se ili idemo na godišnji. Ali boli nas briga, kamper samo otkriva mjesta gdje možemo stvari odložiti. Kada smo završili sa „selidbom“, shvatili smo da nemamo toliko stvari koliko ovaj naš Hymer može primiti.

Pogled s one strane Male Kapele, Jozefina

Avantura počinje

I napokon krećemo na put. Opušteni, nemamo pojma kamo idemo. Imamo ideju, ali znamo da smo toliko slobodni da se možemo odlučiti u zadnjoj sekundi. Naravno sve smo išli starom cestom. Nismo došli ni do Lučkog, a već smo shvatili da smo malo nespretno postavili stvari po kamperu. Malo jači zavoj otkrije grešku u planiranju i javiti zvučnim signalom u obliku padanja sitnica na pod i kotrljanja po kamperu. Doduše, na početku smo imali problema s frižiderom kojem su se vrata otvarala i nakon što je Sandri dojadilo skupljanje paradajza po podu uspjela je ta vrata srediti da se više ne otvaraju.

Prozori vozača i suvozača uvijek otvoreni. Krenuli mi prema moru. Na kraju će se ispotaviti da je to more poprilično daleko. Trebala su nam 4 dana da prvi puta vidimo moreno. I to na jednom od najljepših pogleda – Kubus, Baške Oštarije.

Kubus, Oštarijska vrata
Kubus, Oštarijska vrata

Stanica prva – kupanje na Mrežnici

S obzirom da ne moraš stići do mora da bi se osvježio odlučili, smo se za posjet Zelenom kutu i kupanje u Mrežnici. I ne moram vam reći da je to bio pun pogodak. Osvježenje u pravi čas. Temperatura vode savršena. Čak je i Sandra iz prve ušla u vodu. Kupanje na slapovima, hodanje iznad slapova u kristalno čistoj vodi, sunce u popodnevnom zalasku. Stojim tamo usred rijeke i mislim si kako sam sretan i počašćen što imam priliku biti dio takve prirode na ovaj način. Svi koji ste bili tamo znate o čemu pričam. Doduše, cijelo vrijeme me prati glasić kojem ću tijekom putovanja davati prilike za javljanje, ali samo prilikom odlazaka na izlete točno u podne: “Hrvoje, pazi da ne izgoriš, tek si krenuo na putovanje.“ ☺ Naravno da nisam izgorio…
I tako konačno krenula naša ljetna, na kraju će ispasti, Ličko-Zadarska avantura. Zvuči kao nova županija☺.

Prvo noćenje negdje u dolini rijeke Gacke

Otkrivanje Like i doline Gacke

Uspio sam konačno upoznati tu famoznu Liku kojoj se svaki puta divim prolazeći državnom cestom D1 na putu prema moru. OK. Lika je famozna kada je ljeto. Vele lokalci da je treba doživjeti i po zimi. Kada ti lik s grtalicom nabaci snijeg na ulazna vrata tik što si ih počistio, a ti si slomio 5 lopatu čisteći snijeg za tim kretenom. Možda je Mujo lagao. Možda nije bio u Kanadi, već u Lici. Iako su vani ljetne temperature i mi iz Zagreba tražimo sve moguće načine kako da se ohladimo. Po Zagrebu sve vrvi od reklama za klima uređaje, a u Lici svaka druga kuća krcata drvima i priprema se za zimu. Već prvu noć ćemo otkriti zašto je tomu tako. U ljetnim mjesecima nakon +30, noću se nas dvoje borimo u krevetu za komadić dekice kako se ne bi smrzli. Kako jedan naš poznanik ličanin jednom prilikom rekao:

Tko su najveci jebači u Hrvatskoj???

 LIČANI… 

Zasto???

 Po ljeti se jebu s drvima, a po zimi sa snijegom… ☺☺☺

S obzirom da nisam Ličanin, odlučujem ostati u kategoriji jebača teoretičara i palim klimu da me rashladi čekajući zimu da mogu grijanje uključiti klikom na termostatu.

Odlazak na vožnju dolinom Gacke, od vrela do vrela

Ostanimo mi na ljetu još uvijek. Dakle, ovom smo prilikom stvarno uspjeli upoznati Liku. Doduše samo njen djelić, ali to je opet puuuno više od D1 razgledavanja. Pokušati ću nabrojati što smo sve vidjeli: Otočac, dolina Gacke s njenim vrelima, utočište medvjeda u Kuterevu, selo Švica, lokalna cestica s prijevojem iz Kutereva prema Kosinju, rijeka Lika u Donjem Kosinju, Smiljan i memorijalni centar Nikole Tesle, Baške Oštarije s Kubusom i pogledom na more, zip line Pazi Medo u Radopolju te nezaobilazna kava u Borju i ćevapi u Slunju.

  

Medvjede na Sandrinu žalost nismo vidjeli. U Kuterevu su pokazali da su inteligentniji od nas i da u podne ne izlaze na sunce već spavaju skriveni između drveća. Ni u mjestima gdje smo spavali, nisu nas počastili svojim dolaskom. Ove godine sam otkrio da se Sandra boji medvjeda. Tako da su lajt motiv naših ovogodišnjih izleta u Gorski Kotar i Liku, naravno medvjedi. Vozeći se zadnju večer prema Radopolju, prema zip lineu, gledam gdje bismo se mogli sparkirati s kamperom i prespavati. Prolazimo kroz jednu pustopoljinu i velim Sandri: „Gle, možemo se tu sparkirati s kamperom i prespavati“, a ona meni nazad hladnokrvno: „Kaj si ti normalan? Pa tu medvjedi idu na fukodrom!!!“ Enough said… Naravno prespavali smo ispod stanice za zip line s pogledom na selo Radopolje.

Zalazak sunca u Zadru

Kamperski dani u Zadru

Bez obzira što nas dvoje kada putujemo volimo istraživati i avanturističkog smo duha, ipak smo umjereni u tome i znamo se odmarati i chillati. Tako smo chill i odmor odlučili potražiti u Zadru, u kampu Borik. S obzirom da je buraz bio zadnju nedjelju prije priprema u Zadru, uspjeli smo se potrefiti i provesti jedno popodne zajedno. Malo kupanja, igranja s nećacima, hvalisanja pred burazom s kamperom i laganom večerom u konobi Mičići odmah pored Falkensteiner hotela. Toplo preporučam. JADRANSKE lignje sa žara i cijene pristojne s obzirom da smo u špici sezone u jednom od meni najjljepših gradova na obali. Nekako se vidim u Zadru. Kada uspijemo sa startupom selim se u Zadar☺

 

Drugi dan, konačno stacionarni oblik kamperiranja. Buđenje sa zrikavcima, miris borovine u zraku… kavica, pljugica, doručak… izležavanje. I onda naravno, pokazat će se standardnim našim impulsom za akcijom – točno u podne sjedamo na bicikle i po najjačoj sunčini pravac centar Zadra. Ako ćemo imati turističku agenciju zvat će se: „Točno u podne“ jer tada počinju naši izleti. Oko podne – jedan smo tako startali biciklima po dolini Gacke, biciklima do Zadra, uspon na Tulove grede… Bogu hvala pa smo bicikle uzeli i nismo morali to sve pješice prolaziti. Česi bi bili oduševljeni našim izletima.

Vrijeme je da se krene

Nakon par dana vrhunskog odmaranja u kampu i punjenja baterija konačno smo se odlučili dignuti sidro i krenuti prema Zagrebu. Prije Zagreba naravno točno u podne, lažem bilo je 13h, stigli smo starom cestom točno iznad tunela Sv.Rok i započeli naš uspon prema Tulovim gredama. Fenomenalno. Uphill i downhill… Poslije toga osvježenje u Obrovcu u rijeci Zrmanji gdje smo se sparkirali na jednom od „najljepših“ autobusnih kolodvora u Hrvatskoj. Kada imaš kampera svejedno ti je gdje staješ i sve oko njega je ljepše i pozitivnije.

 

Pogled s Tulovih greda prema Ravnim kotarima

I naravno, za kraj put prema Radopolju i zip line „Pazi Medo“, za kojeg se skreće odmah kod odmorišta Borje i udaljeno je nekih 20-ak km. Prolazak pored medvjeđih fukodroma, konačno dolazak ispod stanice od zip-line-a. Uhvatili ekipu koja to sve organizira, najavili im se za sutradan ujutro i pripremili se za počinak.

Radopolje

Zipline „Pazi Medo“ morate probati… Ja ga moram ponoviti da bude s malo manje straha. Ipak sam u Radopolju skinuo svoj zip linerski jumf. Evo i videjić mog spuštanja žicom:

Nakon toga pravac Zagreb. Dogovor je bio da moramo do 15h vratiti kampera. Odlučujem poštovati tradiciju i stati u Slunju na ćevapima, bez obzira što smo u cajtnotu. Nepropisno parkiranje u rikverc na prepunom parkingu pored restorana potencijalno blokirajući 4 automobila. Ali sada sam već prekaljeni kampista. Sa stažom od punih 7 dana. Kamper i ja smo se stopili u jedno. Toliko mi se svidjelo da si razmišljam vratiti one krasne brkove… ili ipak ne… Onaj Hrvoje s buljavim očima je putem nestao. Sada sam već stara iskusnjara.

Dolazimo do restorana, a kad ono restoran krcat. Bit će da je i zato parking krcat. Nema slobodnog stola. To nam se još nije nikada desilo. Sjedamo kod jednog starijeg bračnog para koji je upravo na odlasku. Hvala im na tome. Nakon što smo se nakrkali ćevapa i cole, dolaze dva lika i zuje i gledaju gdje da se sjednu i mi ih pozovemo k sebi da vratimo uslugu svemiru.
Simpatični likovi. Ispada da u iz Australije, jedan on njih već 3 mjeseca putuje po Europi. Vele da idu u posjet Plitvičkim jezerima, koja su, dok smo prolazili pored njih krcata za ne povjerovati.

Sandra koristi priliku objasniti im rutu kojom bi trebali proći jezera. Ipak je ona u zadnje dvije godine postala stručnjak za Plitvice. Vodila je barem 30-ak školskih izleta kao pratitelj. Kada priča o tim jezerima kao da se rodila tamo. Ali opet isto tako je jednom prilikom i meni objašnjavala kako trebam upravljati zmajem kod kitesurfinga, a da nije ni probala kitesurfing. I naravno zvučala je kao da se bavi kitesurfingom cijeli život. Takvi smo ti mi jebači teoretičari. Znamo sve parole napamet. Pitamo dečke i kamo ćete poslije Plitvica, a oni of kors – ZRĆE!!! A ja odmah pomislih: Uh, dečki, bravo, idete na saussage fest!!! Naravno da to nisam rekao naglas, reko sebi neka dečki otkriju što vole☺

Samo jedno od jutra…

Bye bye my Hymer

I uglavnom to je to. Povratak u Zagreb, ponovna migracija stvari i opreme ovog puta iz kampera. Vraćanje kampera stvarnim vlasnicima, provjera da nismo kaj potrgali i povratak na Jakshu Toyoticom. Do prije tjedan dana je bila Toyota. Poslije ovog čuda od kampera, nekako se smanjila… Osjećaj kao da sjediš na podu, volan tvrd, kuplunga kao da ni nema. Jedva smo se dokotrljali do naše Jakshe.

Fenomenalno iskustvo koje bi svima vama avanturistima, trkačima, trekerima, biciklistima, trijatloncima, skijašima, bacačima kamena s ramena, potezačima konopa i tko zna kome još preporučio. Košta nešto, ali kalkulacija postoji, ako uzmete u obzir da spavate gdjegod hoćete i da ponekad ne morate smještaj plaćati. Možda već sljedeće ljeto, možda već sljedeća trka treking lige… Stvarno razmislite o tome da se počastite ovim luksuzom na kotačima.

Naš kamper nominalno glasi na 6 osoba, ali ja ne bi više od 4 pustio unutra. Ovisi koliko ste si vi i ekipa super. Kamper je stvarčica koju svakako treba probati i iskusiti takvu vrstu putovanja. I ne moramo biti toliko baje pa iskeširati 30-ak tisuća eura i postati ponosni vlasnici takvih kampera, ako ćemo godišnje putovati par tjedana. Postoji i opcija najma koja hvala bogu postoji tu kod nas i koju nam je omogućio Lotos-Hymer. Hvala vam na tome. Sljedeće je ili kamperom dalje po Hrvatskoj ili kamperom po USA i posjet nacionalnim parkovima ili BMW 1200GS produženi vikend. Bumo vidli. Sviđa mi se ova nepredvidljivost kojoj smo se prepustili ovog ljeta☺

Živjo!!!

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedintumblrmail


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *