I Ira je došla na Krk

I Ira je došla na Krk

Prošli smo vikend bili na Krk Trail & Treku koji je startao u Baškoj, a Ira je djevojče koje nije ni slutilo što je čeka. To je bio njezin prvi treking. A prvi se pamte 🙂

Šteta što sada Ira nije kraj mene pa mi diktira svoje retke, ali nadam se da će već biti prilike da i ona ispriča svoju priču. Od početka naše avanture koja je krenula u petak popodne, vjerujem da smo Iru samo maltretirali našim pričama o prethodnim (ne)uspješnicama, putovanjima, tulumima i zgodama. Dakako, bilo je i onih koji su se divili Irinom pothvatu (doduše na nagovor iskusne Dee Dee) da na svoj prvi treking prođe, ni manje ni više, 25 kilometara. (Digresija: prema njenim riječima, nikada nije napravila više od 10 km u komadu. Nije neaktivna, ali ovo je definitivno aktivnost koja je za nju srušila sve granice nemogućeg. I samo je dokaz da svi mogu doći na treking!)

Uglavnom, petkom odrađujemo prijave, razrađujemo “taktike” – tko s kim, kako kada, trčimo li ili hodamo? Ja sam nekako odlučila ići sama. Costa je postao prebrz pa su se nekako spontano dogovorili on i Elza da idu skupa (čini se da je i njoj na kraju dao košaricu već nakon prvih pet kilometara. On kao baš i nije u formi!) Dee Dee i Ira idu zajedno, laganini. Tu je još hrpa naše ekipe, neki idu na kraću jogging varijantu, drugi na planinarsku. I Vladek (moram istaknuti da je bio pobjednik jogging utrke na Cresu i ne bi to bilo čudno i hvale vrijedno da znate Vladeka. Dugo se vijećalo smije li on uopće na utrke ispod 25 km, hm.) je trčao, uganuo nogu, došao peti, ma samo se zafrkava na tim utrkama. Kako je završio za kaznu? Evo ovako:

Končar in D sand
Končar in D sand

Subota za Krk Trek & Trail

Subota je uvijek dan za avanturu i našu trku. Kako smo Costa i ja spavali u obližnjem pansionu Burin gdje su nam susretljivi domaćini zaista priuštili odličan smještaj uz super cijenu, spustili smo se oko 9 h do hotela Corinthia gdje je bio start utrke. Pa eto, rado preporučam naš pansion jer vjerujem kako ćemo sigurno navratiti još koji put ovdje; ako nas put nanese u Bašku. Njihove stranice pogledajte na linku PANSION BURIN.

Pansion Burin
Pansion Burin

Utrka strata prema planu. Svi smo nabrijani, hvatamo GPS signal da zabilježimo i vlastitu rutu. Ovo je moja prvi trek/trail na koji idem sama, rekoh da vidim kako i to izgleda. Znala sam unaprijed što me čeka – ravno, pa gore, dolje, gooore, pa doooolje, pa malo gore i dolje do cilja. Baš tako nekako, samo što u zbilji onaj najviši uspon je bio najmanje bolan. Vremenski sam se čudila sama sebi kako mi dobro ide. Uz brijeg guram, nizbrdo puštam nogu. Ne zamaram se rezultatom, ali uvijek dobar osjećaj prestići nekoga.

Mjesečev plato zaista je izniman krajolik, teško je povjerovati da takvi pejzaži postoje u Lijepoj našoj, samo si treba dati malo truda. Nema drveća, samo sitno raslinje i oštar kamen zbog kojeg je ponekad i teško trčati. Zvizdan je kada dolazim na najvišu točku. Nakon što sam prestigla ženu-pauk koja je dugo vremena bila ispred mene (daaaleko ispred mene), skinula sam je poslije KT5 i tada nastavila samo nizbrdo. Napokon na svom terenu! Koji osjećaj! Lagani povjetarac, lagani korak, pomalo pažljiv zbog hrpe kamenja i nepregledne uske stazice. Navodno sam prošla kraj nekog kanjona, ali kad ideš prema dolje, pogled je pod nogama. Ispred mene još neka ekipica – napokon ljudi i napokon razlog da si dam još malo truda. O, jeee!

Mjesečev plato
Mjesečev plato

Dok sam hodala po mjesečevoj dolini, često sam razmišljala gdje su Dee Dee i Ira i kako se odvija njihova avantura. Čak sam razmišljala da im pošaljem SMS, ali bila sam previše lijena stati na onoj sunčini. K tome mi i baš nije bilo kolegijalno slati poruke tipa “ja sam gore, a di ste vi?”. Tko zna, mogla je Ira biti u deliriju, a kako je kasnije pričala, uživala je u svakom usponu, a kad je prešla 10. km svaki metar dalje bila je njezina osobna pobjeda. Skrišile su je doduše nizbrdice, ali je zato brdo izgurala poput profesionalke 🙂 Mrak! Bar joj nije pozlilo poslije trke i dalje je ostala prijateljica s Dee Dee, bez obzira na puteve kojima su prolazili.

Pogled na Vela luku s posljednjeg uspona
Pogled na Vela luku s posljednjeg uspona

Nešto ispod tri sada dolazim na posljednju kontrolu KT8, zadnja je cilj. Oduševljena ne samo vremenom, već i prizorima oko sebe. Mrak, pa tko bi rekao da ja to mogu! Ipak, zašto bi sve bilo idealno. Pogled mi odluta na brdo ispred mene i svjesna sam da se negdje s druge strane sunča Baška i Costa je sigurno već nadomak cilja. Brdo. Vidim ljude. O ne, zašto!? Zašto baš sada!? Mirim um te uvjeravam samu sebe kako ću to brdo proći, ovak ili onak, korak po korak. I baš tada zafrlji me u želucu, voda mi postaje bljutava, gubim nešto vremena i teškog i mučnog koraka nastavljam gore. A niš, polako ćemo. Zanimljivo kako mi se idućih sat vremena hoda počelo spavati i baš sam poželjela leći nasred puta i poslati poruku da ak me nema da “odmaram”. Dakako, onog trenutka kada bih i legla, sigurna sam da mi se baš i ne bi dalo nastaviti hodati. Da mi je samo malo sna. Dakako, ti trenuci značili su raspad sistema i dodatno su produžili agoniju utrke. Kada sam se popela na vrh, već mi je bilo pun kufer svega, osobito jer nisam imala hladne vode (ona na KT8 baš i nije bila obećavajuća).

I nakon uspona uslijedilo je ponešto ravnica i malo gore, više dolje. Da sam samo imala volje i mrvicu više energije možda bih se potrudila odraditi zadnji spust. Ovako su i noge bile nesigurne pa je korak bio sporiji (od uobičajenog mog spuštanja). Spustivši se na rivu, nastojim što više trčati ipak treba još samo doći do cilja. Četiri sata i pedeset jedna minuta. Vjerojatno prvi put ispod pet sati, ali ne mogu se oteti dojmu kako sam trebala stići barem pola sata ranije. Ipak, nema veće sreće nego utrčkarati u cilj i biti ponosan sam na sebe. Ipak je ovo bila samo moja borba i nikome se nisam mogla žaliti. Pa čak ni onda kada sam pala i udarila snažno potkoljenicom u špičasti kamen (a bol sam osjetila do malog mozga!) pa čak ni onda kada me želudac zabolio, voda bila bljutava, sunce pičilo u zatilja i kada mi je bilo najteže hodati uz brijeg… To se zove osobna pobjeda.

Noge točam u mrzloj fontani hotele, ispijam Coca-Colu i jedem štogod mi padne pod ruku. Odlična trka sve u svemu. Još samo da dočekamo ostatak ekipe. Iznenađujuće brzo doletava Mikićka koja se ni sama nije mogla načuditi kako je bila brza. Eto još i Saše, a onda nam ko šlag na kraju dolaze Ira i Dee Dee. Pljesak je neizostavan jer volimo sve koji dođu, a osobito one koji se po prvi puta upuste u avanturu.

Ira & Dee Dee na Krk Trail & Treku 2014
Ira & Dee Dee na Krk Trail & Treku 2014 (Foto by Ira)

Poput pravih pobjednica, Dee Dee koja je zadužila kolektiv nekoliko puta – stvorivši od nas trekere :* i Ira koju nismo mogli prestati ispitivati kako joj je bilo i hoće li doći opet. Zapravo, sumnjam da neće doći jer nije stvar u trčanju ili utrci, već druženju, zabavi, tulumima, ponekad i kupanju ili opuštenom razgledu okolice. Ne bih mijenjala te naše vikende ni za što.

Nedeljni chilling

Još jedan prekrasan sunčani dan, čak kao da i nije jesen. Neki se kupaju, neki poput mene samo točaju noge, šeću i prepričavaju doživljaje što s trke što sa sinoćnjeg tuluma. Priča se da je bilo odlično, ali kao i uvijek “što bi na treku, ostaje na treku”.

Kako je lijepo biti bez presinga, bez briga, napajati se suncem.

Do Zagreba imamo još jednu stanicu. Ručak kod Bajte (Hreljin). Već smo nekoliko puta tuda prošli i sada je bilo vrijeme da si ispunimo želju. Sve nam je pasalo. Ručak pobjednika – Irin ručak.

I tako to bi. Ostaju uspomene. Trenuci koje ćemo još vjerojatno stotinu puta prepričavati dok ćemo se voziti prema idućoj avanturi. Između priča o hrani, trčanju, kakanju, ljubavnicima, rijetko o poslu, priče s prošlih izleta su najslađe i svaka ima ono nešto. Ovaj Krk je dobio Iru. Bravo Ira!

U nastavku nekoliko fotkica iz Baške, dok ostale slike s Trekinga možete naći na njihovim facebook stranicama.

Sandy Vladek
Sandy Vladek
krk4
Detalj s Krka, Baška
Penzići
Penzići

Končar u kazni

krk18

krk9

krk7

Photos by Posvudusha

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedintumblrmail


1 thought on “I Ira je došla na Krk”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *