Egzotika se ne propušta iliti Konavle trail

Egzotika se ne propušta iliti Konavle trail

Moja 33. medalja s ultre  u Treking ligi, 20. zlatna i ujedno prva pobjeda Treking lige u sezoni 2015.

Prošlo je točno dva tjedna od kad sam ušla u cilj kao prva Hrvatica (34h) na 100 milja Istre ( 173 km) i 7000 m visinske po skliskom i zahtjevnom blatnom terenu, a naradili smo se ko mazge.

Malo sam zabrijala kako će mi ovaj trail biti jedan mali, lakši izlet između ‘ultra rada na pčelinjacima’, gdje sam u petak partnera Carina ostavila da crnči sa zujalicama.

Oko 13 sati smo sa Vanjom Suhinom (Trail Running Croatia) krenuli do Starigrada Paklenice gdje prijateljica Danijela Bucić organizira Paklenica trail.  Vanja je ostao na trci. Ja sam pozdravila ekipu, zaželila im sreću i nastavila prema Cavtatu.

Konavle trail, 52km, 2200m D+, od zemljanog ravnog, do vertikalno kamenitog – svakojakog terena ima. Start i cilj Cadmos village – adrenalinski park, baš lijepo odabrano mjesto, nadomak Čilipa. Staza? Već mi je navečer bilo 2much kad sam vidjela kartu i upute, a došli smo na trail, a ja sam se već vidjela kako lunjam okolo u krug i pizdim.

Sve je upućivalo na žešći triler: loša karta u slučaju gubljenja, „pre“detaljne upute printane u mikroskopski malom fontu, opet sistem „tamo-vamo“, a nekak mi je u sjećanju da su na Šimunovim trailovima oznake oskudne (nadam se da ću na svojoj trci Ultra Trail Kvarner uspjeti označiti bolje).

konavle 01

Ujutro je rominjala kišica. Svi smo bili dosta dobro opremljeni s obzirom da se puno pričalo o tome nakon Istre, di su mnogi bili iznenađeni s majčicom prirodom i očekivali da će im „nasip-šukavac“ pomoći u teškim uvjetima… Međutim do 10 sati kad je bio start sve se smirilo i mi smo ko prave mazge povukli prvi kilometar. Nije nas bilo puno na ultri, tak da se više manje već u naprijed moglo predvidjeti: tko, gdje, kako i zašto. Po meni bi najzanimljivije bilo da je netko sa strane bacao oklade, tko će se koliko puta izgubiti i time predvidjeti konačni poredak, naravno uzeti u obzir fizičku spremnost trkača. Napominjem, govorim o trailu, ne trekingu ;).

Iako nam je Kiki AKA Batica lepo pojasnio sva skretanja i moguće zamke, Štef (Stjepan Barić) i ja smo, dok smo dotrčali u Čilipe, umjesto lijevo iza crkve otišli desno. Hvala Paji (Goran Pacak) koji nas je već na prvim pogrešnim metrima uputio nazad na stazu… Netko je naime revno potrgao oznake pa su ostali samo slabo vidljivi čvorovi traka.

Trasa je prešla u prekrasni single track i kolni put koji povezuje Čilipe s Cavtatom. Krenula je nizbrdica, pustili smo nogice… Ubrzo je s lijeve strane bila traka malo uvučena i puteljak koji vodi u suprotnom smjeru od logičnog, ali ne! Vodeći u šumu, Pajo za njim, a Štef i ja ko budale isto lijevo. Nismo prešli ni 100m kad smo ustanovili da nema smisla, nema trakica, vraćamo se nazad… Vratili se, prestiglo nas jedno 5 ultraša, koje smo odmah „potamanili“ i prestigli. U međuvremenu je iz Cavtata prema Čilipima krenula jogging kategorija i bilo ih je lijepo susretati u suprotnom smjeru od našeg. Odmah nam je bilo jasno zakaj je „loše“ označeno, jer onaj tko je postavljao nije razmišljao o vidokrugu iz suprotnog/našeg smjera. Nema veze, lijepo smo našli sve do Bandija koji je bio u centru Cavtata na KT 1 i nastavili prema magistrali, prošli je ispod nadvožnjaka te krenuli na put u nebo po serpentinama kojih nikad kraja 😀 Naravno – kako je to relativno duga dionica, većina boljih (od mene) „brdaša“ su nas počeli prestizat. Ja brže nisam mogla, a ni ne vidim smisao! Treba ići do kraja, a do tamo ima još pun kufer km. I tak su svi „prestizači“ sem jednog (Saša Kulinović ukupno 3. na Ultri) došli u cilj iza mene :P.

konavle 03

Nakon seoca Velji do popeli smo se markiranim putem na vrh Stražišće i spustili se pravim trail bombonom (čitaj – za polomit noge) stazom i kasnije nešto nalik makadamu do Jasenica. Sve što je nizbrdo pa da je teren totalno u k**** je bolje od ravnog, a kamoli uzbrdice :D. Ubrzo smo se priključili na asfalt, protiv kojeg nemam apsolutno ništa, dapače, meni paše malo protegnut nogice poslije drapanja po kamenjaru.

Do KT3 nas je ipak vodio makadam, nekadašnja uskotračna željeznica. Tamo nas je „ugostio“ Dubrovački HGSS s vodom, kolom, bananama i osmijehom, čak su i snimali usput – hvala. Do KT4 na vrh Sv. Ilijija smo morali „prejahati“ cijeli hrbat Snježnice, kojeg nikad kraja – kao ni trkača s Chalenger kategorije (cca 27 km) koji su nam dolazili u susret, jer je njihova trasa bila suprotna od Ultre (cca 52 km). Ne moram napomenut da su nam dijelovi opet bili upitni zbog istih razloga kao i na potezu Čilipi – Cavtat, ali nam je pomoglo neprestano susretanje ekipe s Chalengera…

Poslije KT3 Marjana B. mi se skroz približila i sam uspon na Snježnicu smo krenuli zajedno njezin frend Shaga, Štef i ja. Došli smo do planinarskih smjerokaza lijevo nešto nešto, a desno Kuna… eeee Kuna! Tamo moramo, i mi desno, svi….ubrzo shvatim da nema tragova, ali ono njente, travica, nema ugaženog… Nebu dobro, međutim vidimo nekog ispred sebe dolazi nam u susret, kad ono Pajo i Zlatko. Tu su nas spasili, to jest Zlatko, jer je vidio Chalenger natjecatelje na drugom brdu… Fala lepa Zlatkec. I niš trk nazad, kratko smo izbivali sa staze tako da nikome ništa ;). Shaga Pajo i Zlatko su ubrzo odmaglili, a mi, što je više vrijeme prolazilo bavili se svaki svojim nedaćama. Marijanu je mučio želudac, mene izmorene noge od Istre, a Štefa grčevi i posljedica nevremena za treniranje. Super nam je bilo, lijepo smo si čavrljali, vukli jedan drugoga, veselo se pozdravljali s ekipom. Jedna od Chalengerki – moj angel s trka Iva Mikić nam je udjelila kolu i cedevitu, a sendvič je prijevremeno pojela :D. Sve je bilo cool, dok nas nisu počela zezati brdašca. Popnemo se na hrbatu na jedno kad ono! Još jedno, pa iza horizonta još jedno, a u pm… I tako nam je to na kraju već bilo smješno, ipak smo ugledali repetitor na Sv. Iliji KT 4. Priuštili smo si kratku stanku i razmjenili svoje zalihe. Štef je hvala bogu imao magnezija sa sobom, jer inače ne bi došla do cilja.

konavle06

Od vrha smo se spustili u selo Kuna, međutim nismo baš bili najbrži, svaki na svojoj muci, a opet veseli. KT5 se nlazio na prijevoju i staza se spuštala na nivo izohipse s KT3 do koje smo se morali ponovo vratiti. Na spuštanju mi se odjednom okrenuo gležanj ni sama ne znam kako. Tresnula sam ko vreća krumpira. Dobro sam se ulovila. Marjana i Štef su mi pomogli da se dignem. Opet isto kao i uvijek, ne stajem više kada me boli skočni, ne! Nastavim dalje, jer tako se neće ohladit i bolit me može posli trke u cilju. 🙂

Nastavili smo još sporije do KT6 koja se nalazila na putu za cilj, kad ono! Nešto protunji kraj nas. Veli Marjana: “Evo je!“ Nikolina Đivanović nas je protrčala ko male bebe i k tome još nešto dobacila: „Kraljica nizbrdice, nešto nešto…“ U roku sekunde meni je proradio ego, okrenem se pratnji: „Ja to ne bum pustila ;)!“Nisu me pratili, ostali su iza, a ja u petu brzinu i za Nikolinom… Sitgla sam je tek na KT6 i počela nabijati tempo da je prestignem i dobijem što veću prednost… Ne bih se htjela utrkivat zadnji km, treba dobru zalihu napravit… I tako špuram ko budala po ex-uskotračnoj željeznici nazad prema GSSu, susrećem „rep“ kolone Chalengera koji su sad imali isti dio kao i mi u povratku (ne bitno, ne pokušavajte pratit ovaj vamo–tamo trail, tak je ispalo, jer dio staza nema pa se ruta promjenila „u zadji čas“).

konavle 06

Na KT 8 sam popila 3 čaše kole i vidno živčana pizdila da kaj mi to nisu mogli natočit, da mi se žuri, da mi je „ova“ za petama. Lazar Laky Badanjac iz DU HGSSa mi se lijepo nasmije (on je stigao i fotkat te snimat), i prokomentira da zna, da mu je kolegica i da me iz solidarnosti prema njoj „sabotira“ 😀 Odmah mi je bilo žao kaj sam pizdila. Meni je situacija bila simpatična – dala mi je još veću motivaciju i u povratku sam zapinjala za korijenje i kamenje ko da sam pila rakiju, a ne kolu. Možda mi je Laky i nekaj nadodal?! 😉 tko bi to znao :D.

Krenula sam se vraćati prema KT6, ubrzo sam susrela Nikolinu koja je dolazila na okrepu. Na tom dijelu trase smo u oba smjera morali proći kroz tunel, sada malo nizbrdo. Od polovice tunela dalje počela me hvatat neka čudna nervoza pa shvatim da mi slika bježi lijevo-desno, da bu mi se zmantalo, a lampu ne mislim vadit, iako mi je blizu. Meni je svaka sekunda važna, kaj ja znam di je „ova mala“ 😀 Trčim dalje, već mi se poprilično vrti od stalnog gledanja u svjetlo na kraju tunela, a ja u totalnom mraku. Od jednom sam imala osjećaj ko da trčim u vakumu, ne osjećam više tlo pod nogama… Ajoooj! Brzo se sjetim da treba nekak zavarati mozak, jer to nije nšta drugo nego optička varka koju moj mozgić ne prepoznaje i nije naviknut na tu sliku. Počela sam sa rukama mahati ispred lica, da dobijem drugu perspektivu dok trčim prema svjetlu, pomoglo je. Čim sam se približila dijelu di svjetlost imalo ulazi u tunel je bilo bolje. I dalje sam se trudila što više držati visoki tempo – u skladu sa svojim mogućnostima i razmišljajući da do cilja još imam pun kufer (valjda nekih 4-5km).

Nakon KT6 di smo već bili i dostigla Nikolinu, staza nas je vodila po asfaltnim serpentinama do sela Mihanići. Na nizbrdici sam pustila noge do daske i prestigla Paju, a Zlatko, kad me je ugledao iza leđa“ je odjurio ko sumanut – nisam ga pitala zašto. U Mihanićima lijevo, pa desno kroz poljske putove i puteljke u travi sve do Cadmos villagea. Naravno, nije to sve bilo tak jednostavno (Marijana se pogubila zadnji km), da je bil treking bi od Mihanića udarili ravno popreko i o kanalu te drugom potoku razmišljali kasnije :D, a ovak su nas oskudne trakice vodile malo vamo – malo tamo, prek mosta, pa malo vamo–malo tamo prek blata… U daljini, a tako blizu, cijelo se vrijeme čula glazba iz ciljnog prostora… Sustigla sam Zlatka (to mu je bila prva ultra, a 4. od muških!) i trčali smo zajedno. Njemu je bilo već pun kufer svega i tak je bio 4., ništa se ne mijenja. Samo kaj sam ga ja prestigla 😉 Nadam se da mu je Kiki objasnio da tako ne bu daleko dogurao (interna šala) 😀 😀 :D.

konavle 04

U cilju pravi doček, dobra atmosfera, rock bendovi su se izmenjivali na stageu, na roštilju su se spremali hamburgeri, piva je tekla u potocima, predobro – hvala Šimune. Cadmos na prvi mah u kišnoj atmosferi nije izgledao obećavajuće, ali popodne, kad su izvukli jastuke pa se ležalo na ležaljkama, klupice i stolovi za druženje i objed, 2 šanka, lijepa bina za proglašenje – ma, super. Žal mi je bilo kaj sam morala tako brzo odjurit. Taman sam dočekala prijateljice Elzu i Martinu, posljednje dvije ultrašice, 4. i 5. ;), cmoknula ih, sjela u auto i put Daruvar preko BiH. U nedjelju u 8 ujutro bila sam na doručku u pčelinjaku, ali to je već priča o drugoj ultri ;).

Tips&tricks by Tadeja Krušec:
[box type=”info” align=”alignleft” ]Kaj jedem na ultrama? Konavle trail: 100 g Carice s limunom, vodom i solju, podijeljeno u INOV8 silikonsku flašicu kao gusta tekućina umjesto gela, ostatak razmućen u pitki nepreslatki sok u Camelbak podium chill bočici. Vode cca 1,5 l u mijehu u ruksaku. Komad kruha, pola dimljene domaće kobasice (vlastita prozvodnja), 1 banana (nju sam donijela u cilj, jer je bilo dovoljno na okrepi), 10-tak datulja. Na stazi sam od orgnizatora i Štefa te Ive popila još cca 8 dcl kole, 4 dcl vode i jedan Mg direkt.[/box]

[box type=”info” align=”alignleft” ]Moja oprema na ultrama: Konavle trail: tenisice INOV8 TrailRock 246 (definitivno dobar izbor, to je tenisica za drapanje nizbrdo – oooooh yeah!), ulošci Footbalance (rozi), čarape Mico Treking (sve to ne navodim bez veze, svaki navedeni proizvod ima svoju funkcionalnost i u datim trenutcima pridonosi kvaliteti performanca u utrci), tajice INOV8 Ultra Race Elite, donji veš Mico, majica Montura od TDG 2014 (za tu majicu nisam bila baš sigurna, zato sam obukla i), prsluk Mico – tanki za malo vjetra „tip: nasip-šuškavac“ – pomogao!), ruksak Camelbak Octane 18, ovo mi je prvi put da sam ga nosila, ne odgovara mi ni jedan, pa mi ni ovaj nije ekstra, ali ima super zpremninu, ludu boju i dobar mijeh.[/box]

konavle 05

Sve fotke: Tea Gabud / Treking Liga

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedintumblrmail


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *